1. Ispred zagrebačkoga Glavnog kolodvora godinama već stoji stara parna lokomotiva s oznakom HŽ;
2. Na "Jadrolinijinu" trajektu "Vladimir Nazor", na mjedenoj ploči pričvršćenoj na zapovjedničkome mostu, stoji da je brod izgrađen 1986. u brodogradilištu Kraljevica, no jasno se vide i praznine nastale struganjem dviju riječi u izvornome obliku natpisa;
3. U biografiji suca koji se kandidirao za viši sud stoji da je u osamdesetima bio "vježbenik na Županijskome sudu";
4. Dama iz boljega društva ilustrira svoju životnu priču u ženskome časopisu fotografijom koja je pokazuje kako pleše na "božićnome balu" u malome mistu sredinom sedamdesetih.
Riječ je o nasumce izabranim neinteligentnim falsifikatima razmjerno nedavne prošlosti (kakvih je svakodnevno moguće naći na desetine) koji uvjerljivo ilustriraju kulturu laži, gotovo neupitno normalnu u domaćim okolnostima. Jer:
1. parnjače su (koje na domaćim prugama ne prometuju već točno trideset godina) mogle do 1918. nositi natpis MÁV (Mađarske državne željeznice, Magyar Államvasutak), do 1941. JDŽ (Jugoslavenske državne željeznice), do 1945. HDŽ (Hrvatske državne željeznice), od 1945. opet JDŽ, pa od 1976. ŽTP (Željezničko-transportno poduzeće) Zagreb. Nikako nijedna nije mogla nositi natpis HŽ, no baš se on pojavljuje na tome kvazimuzejskome izlošku, jer netko bi da izmišlja tradiciju;
2. u originalnoj verziji na mjedenoj je ploči pisalo da je brod izgrađen u Titovu brodogradilištu u Kraljevici, Jugoslavija. Nekoj se neinteligentno-patriotskoj duši učinilo, valjda, hrvatskijim da, nakon 1991., izbriše dvije "mrske oznake", neovisno o povijesno nepromjenjivim činjenicama da je brodogradilište, u trenutku izgradnje broda, imalo baš takvo ime i da se, s oproštenjem, doista nalazilo u Jugoslaviji;
3. mladi su pravnici u osamdesetima mogli biti jedino pripravnici na Okružnome sudu jer je to bila službena terminologija u rečenome razdoblju (od nje je do danas nečijom nebrigom valjda ostalo to da se zatvor u Remetincu i dalje naziva Okružnim, premda mu mnogi klijenti dolaze sa Županijskoga suda);
4. spomenuta je gospođa javnosti podastrla, dakako, slike s novogodišnjega bala (jer joj se to, možda, učinilo bližim duhu današnjega vremena). Neovisno o tomu što božićni balovi ni inače baš nisu uobičajeni, u tom ih razdoblju u Jugoslaviji zasigurno nije bilo postupila je slično nekadašnjim cenzorima koji su, u pedesetima, u jednome Verneovu romanu zamijenili Božićno otočje Novogodišnjim (pa su se pažljiviji mladi čitatelji nalazili u ozbiljnim zemljopisnim nedoumicama).
Moglo bi se nabrojiti još mnogo takvih primjera. Svima je zajedničko gdjekada u izvedbi zbiljski tragikomično nastojanje "popravljanja" (tj. krivotvorenja) prošlosti. Zbog današnjice, dakako. Jer su, nakon četrdesetih i pedesetih godina, u devedesetima opet bila došla vremena u kojima se činilo promućurnim iznova "pođoniti" vlastitu biografiju, ili prošlost firme koja je, katkada tek nekoliko tjedana prije, još bila OUR (Organizacija udruženoga rada). Zarađivalo se tada na novim pečatima i natpisima, ali i na novim slikama vlastite prošlosti.
Još su razmjerno nevino djelovali oni koji su vlastitu prošlost (više-manje diskretno) skrivali, a najgore su učinke imali oni koji su psihologijski i politički motivirani težnjom da spriječe propitivanje vlastite prošlosti izdašno napadali one druge; "komunjare", "jugoviće" itd. Konačno, zbog toga je u Hrvatskoj ostala nezadovoljenom jedna od temeljnih potreba postkomunističkoga tranzicijskog procesa, zakonit postupak lustracije.
Hrvatska država čiji je predsjednik (i otac-utemeljitelj) bio jugogeneral i dugogodišnji aktivist jugoslavenstva, čiji su ministri bili istaknuti partijski ideolozi (da se o policajcima i ne govori) nije mogla ozakoniti lustracije. Ne toliko zbog samih činjenica iz prošlosti, koliko zbog težnje "vrhovništva" da te činjenice budu izbrisane ili barem javno zaboravljene.
Poseban je paradoks u tomu što danas zbog neprovođenja lustracije glasno žale baš privrženici onih likova zbog kojih je lustracija bila izvorno naprosto nemoguća. No, kada je već ta prilika propuštena, valjalo bi barem učiniti nešto ne toliko na raskrinkavanju sitnih biografijskih i inih laži, koliko na atmosferi u kojoj se one ne isplate.
2. Na "Jadrolinijinu" trajektu "Vladimir Nazor", na mjedenoj ploči pričvršćenoj na zapovjedničkome mostu, stoji da je brod izgrađen 1986. u brodogradilištu Kraljevica, no jasno se vide i praznine nastale struganjem dviju riječi u izvornome obliku natpisa;
3. U biografiji suca koji se kandidirao za viši sud stoji da je u osamdesetima bio "vježbenik na Županijskome sudu";
4. Dama iz boljega društva ilustrira svoju životnu priču u ženskome časopisu fotografijom koja je pokazuje kako pleše na "božićnome balu" u malome mistu sredinom sedamdesetih.
Riječ je o nasumce izabranim neinteligentnim falsifikatima razmjerno nedavne prošlosti (kakvih je svakodnevno moguće naći na desetine) koji uvjerljivo ilustriraju kulturu laži, gotovo neupitno normalnu u domaćim okolnostima. Jer:
1. parnjače su (koje na domaćim prugama ne prometuju već točno trideset godina) mogle do 1918. nositi natpis MÁV (Mađarske državne željeznice, Magyar Államvasutak), do 1941. JDŽ (Jugoslavenske državne željeznice), do 1945. HDŽ (Hrvatske državne željeznice), od 1945. opet JDŽ, pa od 1976. ŽTP (Željezničko-transportno poduzeće) Zagreb. Nikako nijedna nije mogla nositi natpis HŽ, no baš se on pojavljuje na tome kvazimuzejskome izlošku, jer netko bi da izmišlja tradiciju;
2. u originalnoj verziji na mjedenoj je ploči pisalo da je brod izgrađen u Titovu brodogradilištu u Kraljevici, Jugoslavija. Nekoj se neinteligentno-patriotskoj duši učinilo, valjda, hrvatskijim da, nakon 1991., izbriše dvije "mrske oznake", neovisno o povijesno nepromjenjivim činjenicama da je brodogradilište, u trenutku izgradnje broda, imalo baš takvo ime i da se, s oproštenjem, doista nalazilo u Jugoslaviji;
3. mladi su pravnici u osamdesetima mogli biti jedino pripravnici na Okružnome sudu jer je to bila službena terminologija u rečenome razdoblju (od nje je do danas nečijom nebrigom valjda ostalo to da se zatvor u Remetincu i dalje naziva Okružnim, premda mu mnogi klijenti dolaze sa Županijskoga suda);
4. spomenuta je gospođa javnosti podastrla, dakako, slike s novogodišnjega bala (jer joj se to, možda, učinilo bližim duhu današnjega vremena). Neovisno o tomu što božićni balovi ni inače baš nisu uobičajeni, u tom ih razdoblju u Jugoslaviji zasigurno nije bilo postupila je slično nekadašnjim cenzorima koji su, u pedesetima, u jednome Verneovu romanu zamijenili Božićno otočje Novogodišnjim (pa su se pažljiviji mladi čitatelji nalazili u ozbiljnim zemljopisnim nedoumicama).
Moglo bi se nabrojiti još mnogo takvih primjera. Svima je zajedničko gdjekada u izvedbi zbiljski tragikomično nastojanje "popravljanja" (tj. krivotvorenja) prošlosti. Zbog današnjice, dakako. Jer su, nakon četrdesetih i pedesetih godina, u devedesetima opet bila došla vremena u kojima se činilo promućurnim iznova "pođoniti" vlastitu biografiju, ili prošlost firme koja je, katkada tek nekoliko tjedana prije, još bila OUR (Organizacija udruženoga rada). Zarađivalo se tada na novim pečatima i natpisima, ali i na novim slikama vlastite prošlosti.
Još su razmjerno nevino djelovali oni koji su vlastitu prošlost (više-manje diskretno) skrivali, a najgore su učinke imali oni koji su psihologijski i politički motivirani težnjom da spriječe propitivanje vlastite prošlosti izdašno napadali one druge; "komunjare", "jugoviće" itd. Konačno, zbog toga je u Hrvatskoj ostala nezadovoljenom jedna od temeljnih potreba postkomunističkoga tranzicijskog procesa, zakonit postupak lustracije.
Hrvatska država čiji je predsjednik (i otac-utemeljitelj) bio jugogeneral i dugogodišnji aktivist jugoslavenstva, čiji su ministri bili istaknuti partijski ideolozi (da se o policajcima i ne govori) nije mogla ozakoniti lustracije. Ne toliko zbog samih činjenica iz prošlosti, koliko zbog težnje "vrhovništva" da te činjenice budu izbrisane ili barem javno zaboravljene.
Poseban je paradoks u tomu što danas zbog neprovođenja lustracije glasno žale baš privrženici onih likova zbog kojih je lustracija bila izvorno naprosto nemoguća. No, kada je već ta prilika propuštena, valjalo bi barem učiniti nešto ne toliko na raskrinkavanju sitnih biografijskih i inih laži, koliko na atmosferi u kojoj se one ne isplate.
